Bio je siječanj toliko hladan da je voda u cijevima centralnog grijanja mrzla, toliko lijep da je u očima građana izazivao iznenadan i opravdan strah. U polumraku kuhinje, nezdravo prožetom mjestimičnim bljeskovima izvanjskog svjetla, stajao sam umotan u vojnički džemper i škiljio prema plavozelenom plamenu. Od najranijeg djetinjstva razvijao sam tu strast: krišom se primičem štednjaku i promatram vodu u vrenju. Ponekad su, istina, u pitanju druge tekućine. Iz plastične vrećice u lonac pažljivo preliveno mlijeko, moguće jučer skuhana juha na čijoj površini sa svakim pokretom podrhtava tanka koprena masti, juha u kojoj plutaju slova od tjestenine i raskuhane pileće kosti, no u većini slučajeva do usijanja je u tim posudama dovođena upravo voda: podla supstanca koja se, baš kad si se spremio ščepati je za šiju, pretvara u paru i nestaje. Voda se, spoznao sam još u vrijeme kad sam da vidim vrenje štednjaku morao prinijeti kariranu kuhinjsku stolicu, ponaša u dlaku jednako bez obzira na to što se kasnije u nju imalo sručiti: fina, ručno mljevena kava, goveđe glave, jaja, usvinjene, od izmeta otežale pelene u nevoljnom, pukom silom zapečaćenom posjedu mog mlađeg brata. Vrenje, iz perspektive praktične fizike, podrazumijeva sublimaciju kapljevine u plinovito stanje, radikalno umanjenje njene opipljivosti uslijed zagrijavanjem uzrokovanog divljanja čestica. To mu pridaje imidž čistoga, lakog i reverzibilnog procesa: predstavlja parabolu savršene, zamalo nježne smrti. Za mene: ne. Zaista vrila tekućina za mene nije u točki promjene agregatnog stanja – kada je, pretpostavimo, dosegla temperaturu od stotinu stupnjeva Celzija pri tlaku od 1,013 bara i nestala – već u trenutku kada bi, preslaba da udavi, postala podmukla: kada je jaje puklo, mlijeko se prelilo preko rubova, ruka uzmakla noseći bolnu opeklinu. Moja se fascinacija vrenjem, nalik na vensku krv, zgrušavala oko suptilnog ali perfidnog, specifičnog nasilja vrenja.
Za vrijeme tog istog djetinjstva, kao i kasnije, od eksplicitnih sam vježbi nasilja uglavnom bježao. Dijelom iz straha (ljepote lišenog), dijelom iz kukavičluka, dijelom iz neke tad možda prisutnije sjene lucidnosti koja natkriva ego, lucidnosti u međuvremenu razglašene za pomrčinu koja, sada demistificirana i razotkrivena, ličnost ponekad pohodi. Batine tu i tamo, povremeno (međutim maksimalno učinkovito) uništavanje imovine, nikada, treba priznati: davljenje mačaka, pirotehnička sredstva pod perjem ptica, žica o vratu gušterice. U međuvremenu jugoslavenski su ratovi izvezli monograme nasilja s velikim N na našim gaćama i poništili ljude i gradove, a ono svakidašnje, nasilje koje ne završava smrću no prema njoj vodi, ostalo je za mene trajno identificirano s idejom i slikom vrenja, arhetipskom predstavom njegova rušilaštva.
Otprilike isto za Borgesa su, barem u mladosti, značili noževi. Mačevi, bodeži, oštrice opće prakse: sve što ne maže nego siječe i probada. Hladno je oružje, napose nož kao njegova ikona, odavno usvojeno kao globalna metonimija nasilja, no poluslijepi je knjižničar oštricu uzdigao na razinu pomno kodiranoga, složenoga simbola, jednog od središnjih lajtmotiva vlastitog književnog opusa. U poznijoj dobi na istom je simboličkom sklopu izgradio reakcionarnu, konzervativnu mitomaniju "čvrstoće, časti i hrabrosti", koja će na kraju rezultirati podrškom Pinochetu i državnom udaru na čileanski demokratski uspostavljen socijalizam, simpatiziranjem argentinskih vojnih hunti. Ipak, barem koliko iz obiteljske ratničke povijesti i obilato idealiziranih, lirskom nadgradnjom osnaženih motiva iz ponešto proširenog areala "krvi & tla" – Borges to spominje u opširnom intervjuu za The Paris Review iz 1966. – izrasla iz svakidašnjice opasnih barria Buenos Airesa desetih i dvadesetih godina prošlog stoljeća, njegova se mladalačka opsesija oštricama oblikovala kao individualni arhetip "nasilja s misijom", rušilačkoga u službi nekoga višeg cilja, ideje ili sile, neuhvatljive kao čast.
To je Argentinčevo rušilačko neizmjerno udaljeno od onog sasvim neusmjerenog, samoniklog, neinstrumentaliziranog i divljeg rušilaštva koje sam si godinama predstavljao vrenjem, kao što je moja fascinacija sječivima, vjerujem, dijametralno suprotna njegovoj. Daleko od bilokakvog mita, metapriče ili obične namjere, moje oštrice pokretao je istovremeno razvrat u tijelu čelika i sputani impuls kaosa: ubilački pokret stjeran u kut, zbijen u besprijekornu statiku predmeta. S jedne strane – slamovskim žargonizmima koje spominje Borges – stoji el vaivén; onaj koji dolazi i odlazi – riječ u kojoj je neočekivani, nagli pokret i bljesak noža, njegov nered, najeksplicitnije prisutan. S druge je el fierro: željezo sa svojom preteškom ali paraliziranom savješću, potencijalom koji većinu vrijednosti, svoju prenapregnutu snagu zadržava mahom dok miruje, stečenim autoritetom guši vlastiti pokret. Nož je moći, a ne htjeti. Nož je askeza odricanja. Nož je, to je već očito, ljepota odgode. Sasvim malo je dakle životinjskog ostalo u noževima do kojih držim, pa ipak nož nije drugo nego životinja.
Prva oštrica. Otac
Kao i Borges, kao u jeftinim filmovima o junaštvu koje prikriva i zamračuje potpuni izostanak čojstva, magijom oštrice inficiran sam po muškoj obiteljskoj liniji, počevši s prvim čovjekom kojeg pamtim: djedom po ocu. Nisam siguran je li baš on, visoki oficir ratne mornarice, kapetan bojnog broda penzioniran iz zdravstvenih razloga godinu prije mog rođenja bio zaslužan za njegovu nabavku, pamtim: kako mi ga je, jedne suvišno hladne zime krajem osamdesetih godina u našem prizemnom splitskom stanu, gotovo ritualno, pomalo svečano uručio. Sklopivi, lovački nož oštrice čija je duljina tada dobrano prelazila presjek četiri moja mršava prsta, s pilom za kost i kočnicom, drške obložene srndaćevim rogom, moguće: goveđom imitacijom. Sklopljen, bio je dvostruko zatvoren – počivao je, tih, u čvrsto šivanoj futroli od smeđe kože, s perforacijom za remen na crno bojenoj poleđini. Dizajniran za konkretnu, praktičnu namjenu, nije bio jedan od onih koje se nosi spremne i povlači olako, slučajno. Jedini je od oštrica koje će uslijediti koju vezujem prije svega za oca.
Otac, vojni pravnik, kapetan prve klase jugoslavenske armije radio je u to vrijeme u Kninu, valjda najgorem mjestu gdje se krajem te osme dekade moglo raditi bilo što. Stanovao je ipak blizu, u garnizonskoj knjižnici posuđivao Borgesova sabrana djela (izdanje iz 1985.), putovao k nama često i, za mene to je tada bilo još važnije, na neki način možda odlučujuće za moje prihvaćanje nametnutoga roditeljskog odnosa: imao nož gotovo identičan mojem. Duge sate provodio sam promatrajući ih u snopu žutog baterijskog svjetla, dobro skriven na mjestu gdje me se obično moglo pronaći, u mraku pod kuhinjskim stolom. Gledao sam sječiva ne dodirujući ih, izvađena iz futrola i rastvorena, u tihom sjaju položena na histerični uzorak tepiha: nepoznate životinje izgubljene u poznatoj no nerazumljivoj stihiji bilja. Više od svega razlikovala ih je jedna moguće presudno važna antropometrijska činjenica: očevi prsti bili su osjetno deblji od mojih. To je njegovu oštricu, i prema zakonima okupacijskih sila, samo nategnuto, jedva-jedvice dopuštalo klasificirati oružjem. U jednom još uvijek većinom bezbrižnom, bezbjednom društvu i djetinjstvu, bio je to nož koji nije tražio krv: utor strateški postavljen za njen odljev imao je ostati suh, njezin s mukom pripitomljen tok ondje gdje pripada.
Nož s drškom od srndaćeva roga služio je tako kao neka vrsta pečata, maskulini obiteljski totem, izravna veza s ocem. Ti su noževi tek postavljeni jedan pored drugoga, groteskno različiti u gotovo apsolutnoj identičnosti, poprimali puni smisao. Nadalje, u fazi posvemašne lišenosti neprijatelja (jednako tako: razdoblja kada je neprijatelj bio svatko), služio je on kao praktični alat provedbe onoga ranije spomenutoga neusmjerenog rušilaštva, tek u njezinim posljedicama opipljive istine vrenja.
Ni takav, raspušten, nije taj nož učestvovao u uličnim demonstracijama moći, natjerivanju partizana i Nijemaca po jugom načetim granama kostela. Upotrijebljeno oružje – pištolji, mašinke, šmajseri – moralo je da bi bilo učinkovito tada ostati apstraktno, na samom rubu ikoničke prepoznatljivosti izrezano u lakom drvu. Ipak se, tup i blago zahrđao, taj nož koji još uvijek leži u zaboravljenoj ladici pisaćeg stola okrenuo protiv svog vlasnika. Jednog odjednom hladnog jutra kočnica je popustila i učinila da po prvi put ugledam vlastito meso, na kažiprstu desne ruke otvorila lepezast procijep kroz koji je, s krvlju, isteklo jedno djetinjstvo. Nekako paralelno s mape je iščezla država čija će kultura i politička ideja presudno obilježiti moje odrastanje, ostavivši u i danas vidljivom ožiljku duboko utisnute obrise zatrtog identiteta, nacrt temeljite propasti.
Druga oštrica. Djed
Prvi proljetni vjetrovi mogli su, u ono doba prešutnog iskopavanja sjekira, posebno oko vašarnih dana, u gradić između Livna i Duvna dopuhati plešuće mečke. Dok nije Kupreško polje na dugi rok bilo uzorano artiljerijom i lijehama tenkova, stajala je ondje kućica koju je djed podigao na parceli podijeljenoj s dva oficira kopnene vojske. Pamtim: bjeloušku zarezanu oko vrata kako se, krvava, trza u bistrom brzaku potoka, njezinu kožu s uzorkom navučenu na vrbov štap. Pamtim pastirske svirale, konje i lisice, hotel s krovom na dvije vode nad nevidljivim kapitelima neba, pamtim: skijašku žičaru, balegu, paprat i maćuhice, šumske jagode, polja ivančica, paprat, slonove uši, odlazak po mlijeko i toplu pjenu, zveckanje kanti, Cigane, Atosa, u ono doba navodno najvećeg psa u Splitu; pamtim šah, domino, mistrije, šupu s alatom i zimski vrt, karanfile u raznim bojama, pamtim cestu do Kukavičjeg jezera i put prema Stožeru, stazu koja se gubi u niskoj šumi, gole padine, pašnjake, tisov luk i strelice od lijeske; pamtim lovce, poskoke, rodbinu, ranu na lijevoj ruci otvorenu jednog popodneva pilom za željezo, kosce, zveckanje oštrica i šum brusnog kamenja, pamtim: žice, žarače, vrenje vode nad vatrom, u nekom kotliću, skakavce, ivanjske krijesove, prodoran miris otkosa, stogove sijena, snijeg, i to kako dolazi proljeće, kako se snjegovi tope i rijeke bujaju, kako zeleni, pamtim: još štošta.
Duh životinje potučen tragedijom glazbe; bijesne rafale harmonike, dirigentsku palicu batine koja šiba ukočen zrak, češće se ipak moglo sresti u Bugojnu. Za to se bilo potrebno upristojiti i uputiti cestom duž koje smo brali bazgu, farovima razbiti mrak u utrobi brda čije su padine blještale golemi, u bijelom stijenju uzdignut natpis TITO. Ondje, s druge strane Tita, jedne sam užegle vašarske nedjelje na poklon dobio drugi nož. Na nekom štandu izabrao ga je za mene djed: elegantan, gotovo strog u posvemašnjoj jednostavnosti djelovao mi je kasnije već i izvana perfidno, kao naznaka nesreće – oštrica koja se povlači olako i naviješta proljetno cvjetanje krvi. Drška od crne plastike gutala je blago zakrivljeno, kratko, do krajnosti nabrušeno sječivo, u najmanju ruku pogodno za nanošenje ubodnih rana. Sve u tom malenom predmetu jasno je sugeriralo bljesak i pokret, njegovo ponavljanje. U punom svjetlu pojavio se odjednom u mom posjedu el vaivén. Taj je nož nabavljen kasnog, uobičajeno pretoplog proljeća pred kraj moje prve školske i naše posljednje Kupreške godine krv itekako zahtijevao, štoviše: nadao joj se i prenosio svoju nezadrživu želju na ruke, zglobove, srca.
Pokupljen sam bio pred školom, jer vrijeme nije bilo nešto za gubljenje, iako se činilo da ga, za sve nas, ima upravo nepregledno mnogo. Na zidu učionice visio je portret čovjeka upisanog u brdo, maršala koji nam je brojao greške. I ponavljao sam još u sebi kao mantru pionirsku zakletvu koju kasnije nisam imao prilike izgovoriti, učiniti od nje performativ, dok je žuti fićo, astmatičan kao i djed, teško sopćući lebdio nad Solinom. U međuvremenu bilo je sve kako pamtim: bjelouške, svirale, balega topla od tijela – nož s drškom od srndaćeva roga počivao je u utoci očekujući oštrenje strelica. Vrijeme stihijskog rušilaštva, ona dobro čuvana istina vrenja, napustila je tada već neprimjetno moje lagano tijelo i, a da to nisam primjećivao, zaposjedala čitav okolni svijet; prelijevala se preko njegovih ljepljivih rubova.
Proljetne praznike prekinuli smo te godine ranije, da nikad više ne vidimo tu kuću, kuću koju poslije više nije vidio nitko. Miris jagoda do ludila je dražio nosnice, mazge su lizale sol, potočnice se otvarale u žurbi. Već se u Kupreškom polju moglo vidjeti tenkove i gavranovi su letjeli niže nad brdima, ponukani iznenadnim izostankom orlova. U prašnim serpentinama cesta se spuštala prema Splitu, na kliškoj tvrđavi vijorila je zastava kakvu dotada nisam vidio. Moja slovenska strina, preko sendviča s mesnim doručkom, rekla je lakonski: to je sad vaša, ta neka s pikicama. Nisam, naravno, tad bio shvatio svu širinu ove simboličke smrti i istovremene smrti simbola, to da od tog trenutka ni jedna zastava niti išta što za zastavom stoji više nikada neće postati mojom. Vraćao sam se u grad svog djetinjstva težak i dvostruko naoružan, s novom oštricom koja se, nemirna, trzala u džepu hlača. Isti taj čelik, isto to u nju iz mene preliveno stihijsko rušilaštvo kojeg sam se konačno riješio bili su metal i pogrom razarača i migova, oportunistička artiljerija bijednika u koje smo se preko noći, jednostavnom koliko odvratnom jednadžbom, pretvorili gotovo svi.
I niz tu se oštricu nakraju slila krv, sasvim prikladno ne moja vlastita. U nultoj noći nove 1999. godine, na krovu nekadašnjeg veslačkog kluba Gusar, pijan od jeftine votke očešao sam njome tjeme pjevača benda Superhiks, stravičnog street-punk sastava u kojem sam u to vrijeme pokušavao lupati bubnjeve. Sve to dok smo, u epizodi preostalog, sada nešto usmjerenijeg rušilaštva, parali s obližnjeg diskonta skinutu našuzastavu: onu s pikicama. Rana je istom tom votkom bila isprana odmah, a nož sam, u naletu intenzivnoga pokajništva, sklopio i zafrljačio u noć što sam snažnije mogao, u namjeri da ga nikada više ne vidim.
Treća oštrica. Sin
Ljeto je teklo niz zube, lilo niz grlo i lijepilo jezik za nepce kao marku egzotične zemlje, a rat je rastao drugdje. Poplavljujući susjedne stanove i daveći pritom stanare, trusio je na naša tjemena rastočene listiće žbuke. Puna godina dijelila nas je od olimpijade u Barceloni, gdje su hrvatski sportaši prvi put službeno nastupili pod našom zastavom: onom kasnije rastrgnutom. Neko je odvratno vrijeme udaralo, po barometru i šire; rat nam se uvukao svima pod nokte, prljavi duh vremena, njegova naturalizirana ideologija, crnilo koje se još uvijek teško sapire. Rušilačko u svojoj najkonkretnijoj, djetinjih skrupula dokraja lišenoj formi.
Prvi i dosad jedini nož koji sam nabavio sam, na vlastitu inicijativu i o svom trošku predstavljao je savršen odraz trenutka, njegov precizan analogon. Kupljen za cijenu školske užine u jednom od onih sve-po-nekoliko kuna dućana koji su na prepad zaposjeli grad, kvalitetom je posve odgovarao cijeni. Loše izlivena plastična drška utiskivala je svoje viškove u meso dlanova, oštrica, koja bilo čime jedva da je odgovarala imenu, svijala se i pucala pod najmanjim naporom, a gumena je futrola još na putu kući izgubila kopču. Dizajn je, ipak, u svojoj megalomaniji slijedio kič epohe: kombinacija Rambo borbenog noža i standardne bajunete automata AK-47 – popularnog Kalašnjikova – eksplicitno je, sasvim otvoreno obznanjivala njegovu namjenu. Bio je to nož koji se nosi javno, koji zastrašuje, oštrica koja prijeti da će biti upotrijebljena i svoju prijetnju ostvaruje. U njoj stiješnjena demonstracija moći, slika snage za kojom se skriva slabost i odlučnosti koja prikriva kukavičluk i podli interes, bila je i još je uvijek jednostavno zastrašujuća. Posvemašnji izostanak elegancije i čvrstoće, solidnosti koje bodež podrazumijeva uskraćivao mu je pretenziju čak i na onu banalnu, svejedno opasnu Borgesovu utvaru oštrice koja osigurava poredak, uspostavlja i brani čast. Ničega osim bofla i osjećaja lažne ukotvljenosti koji bofl svih vrsta, napose onaj politički, proizvodi nije bilo u njemu.
Igra u kojoj je nož kao oružje, nož životinja umjesto svoje bezopasne reprezentacije bio sada prvi put i stvarno prisutan, bila je jednako gnjusna kao to vrijeme i njegov bodež: kulminacija onog narativa o junaštvu koje prikriva izostanak čojstva. Susretali smo se s prvim mrakom, naoružani noževima i baterijskim lampama, u zaraslom perivoju vojne bolnice; neosvijetljenoj parceli uokvirenoj s tri strane stambenim blokovima, s četvrte zapuštenim vinogradima koje korov preuzima, tanji, pročišćava i potom guši u slanoj vodi. Dijeliti smo je morali s narkomanima koji se grče od horsa, s ranjenicima koji na balkonima puše i s prozora pljuju krv: za jedne i za druge bili smo prebrzi, izvan dosega. Ljeto je džunglu činilo masnom i ljepljivom, južina teškom i vlažnom; podivljali lovor, bunika, kaktusi i drugo raslinje sraslo u tropsku makiju neprohodnom i tamnom. Samo je jedno pravilo vrijedilo: noževi su, najčešće jedan drugom identični, imali ostati u futrolama, klanje i žrtve simboličkim. Ratovalo se, kao i u stvarnom svetu oko nas, isprva u jasno određenim timovima, a poslije, kako su noći odmicale i zgušnjavale se u mazutnu koprenu govana, svatko za sebe i svi protiv svih. Sva se taktička logika ovih još uvijek pretpubertetskih gerilskih formacija svodila na podmuklo prikradanje, komplot i zasjedu: sve ne bi li klanje bilo učinkovitije, ne bi li se na drugoj strani nagomilala neupotrebljiva tijela. Nismo se igrali Hrvata i Srba, ni Srba i Muslimana, ni Hrvata i Armije BiH – sve je bilo još poprilično apstraktno i obezličeno, no nikad više pouzdano kao djetinje naganjanje partizana i Nijemaca: nalikovala je naša igra sad na dogovoreni masakr pod nadzorom nijemog, nizozemskog bataljuna neba.
Detalj koji vrijedi istaknuti: takav nož uopće nisam želio. Nijedna oštrica u mom posjedu međutim nije odgovarala svrsi te sam, kako ne bih iz igre (moguće: vježbe) bio u startu isključen, bio prisiljen posegnuti za onom upravo opisanom, prihvatljivom. Učinio sam dakle još jednom u danom kontekstu najodvratniju moguću stvar, stvar koja možda može poslužiti pri definiranju inteligencije, no zasigurno signira njezin poraz: prilagodio sam se. Slične su prilagodbe u isto vrijeme od mnogobrojnih sasvim osobnih poraza sastavile jedan najšire baždaren, opći.
Oštrica četvrta. Smrt
Jesen je stigla po rasporedu, kao parna lokomotiva, vukući za sobom ugljeni vagon smrti. Ostavili smo za sobom: djetinjstvo, bljeskove & oluje, nekoliko ratova i mnogo više od nekolicinu mrtvih; golemi užegli glib, kaljužu u kojoj kraljuju i gdje god požele po njoj kenjaju golubovi. Nazirali su se: završetak osnovnog školovanja, zaključenje "mirne reintegracije", negdje za uglom djevojke, izvučene iz kuća, blijede u majskom svjetlu, pa onda punk-rock. Ušao sam: upravo u tinejdžerske godine, taj prvi, nesretan broj koji ponekad upadljivo izostaje sa sjedišta aviona, kupea vlakova, s vrata hotelskih soba zauvijek zaključanih. Ušao sam, po povratku s "male" školske ekskurzije na kraju sedmog razreda, sedmodnevnog izleta na kojem većina prvi put popije pivo i posljednji put vidi Hrvatsko zagorje, u naš stan na sedmom katu najvišeg splitskog nebodera, da se prvi put izravno suočim sa smrću. Muhama zapljuvan ekran trpio je snimke sprovoda princeze Dijane, odnekud je kroz ventilaciju dopirao miris punjenih paprika, a na stakla su se hvatale prve kapljice kiše kad sam saznao da je, u šezdeset i sedmoj godini, od komplikacija uzrokovanih teškom upalom pluća umro kapetan bojnog broda u penziji i prvi čovjek kojeg se sjećam: očev otac koji je volio ptice pjevice, desetljećima u njima tovio svoju smrt.
Dočekala me kutija medalja i ordena koji su sjali na mojim prsima za onih ranih ratnih igara, ručni sat s remenom koji je još mirisao na znoj i kratka poruka jer je djed, još uvijek zapravo mlad, dobro znao gdje ide te da je unaprijed sastavljen tekst jedino na što se od tamo koliko-toliko može osloniti. Ono najvažnije, ipak, otkrio sam i bez pitanja prisvojio nešto kasnije, kad se ljeto konačno povuklo pred prikladnijim dobom, onim u kojem kratkotrajnost pobjede, raskošno potučena, uzmiče pred sada očitim opsegom poraza. Jednoga bljutavog, jugom pritisnutog popodneva otvorio sam ladicu noćnog ormarića, napipao ga bez gledanja i položio na stol da bi ga, još sklopljenog, dugo promatrao takvog, stiješnjenog u svojoj šutnji.
Preda mnom je sad klasični, tisuću puta viđeni, i u kućama neobilježenim kultom i komplotom sječiva prisutan švicarski vojni nož – standardni model "Spartan" u crvenoj plastici, s dvije oštrice, otvaračem za boce i konzerve, čačkalicom, pincetom, šilom i vadičepom – rafinirano, prelijepo oruđe koje već samom pojavom toliko odudara od svoje apostrofirane izvorne namjene, nagovještava uvijek građanski prijetvornu, uvijek u srži lažnu kulturu sječiva. Ta pomno brušena, precizno sastavljena sprava predstavljala je na neki način antinož, možda upravo njegov arhetip. Sve je u njemu bilo strogo kontrolirano, njegova životinja pripitomljena, zamalo nježna, termostat postavljen tako da grijač automatski isključuje dobrano ispod temperature vrenja. Tako je tek smrt, opipljiva, bliska smrt ono apstraktno rušilačko u meni stjerala u laku kutijicu, dragocjen ventil krvavocrvene boje koji neprekidno nosim uza se, od kojeg se ne odvajam niti dok ovo pišem, ventil koji se s vremena na vrijeme odvrne i ostavi dubok zarez u koži, brazdu koja sapinje ludilo. Ne podrazumijeva to, razumije se, nikakav "kraj povijesti noževa", niti približno: dijalektika je oštrica, na osobnom i najširem planu, nezaustavljiva. Zakoračio sam međutim s ovom generičkom, stišanom, vikend-oštricom koju Borges ne bi ni primijetio a ja je volim definitivno i nepovratno u prostor podle stvarnosti smrti, vrijeme u kojem ni jedno klanje više ne može biti simboličko. Riječ je, možda je moguće reći, o mojoj prvoj realnoj oštrici: ona posjeduje specifičnu (anti)egzistencijalnu težinu koja me, pritišćući u svakom trenutku nespremno tijelo, poput utega zadržava na ovoj zemlji.
Opisane četiri oštrice spajaju se na kraju na neki način u jednu, punu godinu oštrice, njen ekvinocij, uvijek konačnu i nikad zaključnu sumu – stoje umjesto svih koje su stigle i onih koje će doći poslije, svih koje sam prešutio. Teško da će ijedna, doduše, za mene značiti više, da će, pomalo drsko, zatražiti milost uobličenja. Poraz se kuje dok je svjež, svoju propast treba zgrabiti dok je još mlada. Kao i tada, jesen je opet stigla po rasporedu, lokomotiva ovaj put posve električna, sa smrću naguranom u strujne vodove koji iskre češkajući se s atmosferom. Vode se s neba spuštaju i mute prašinu, otvaraju se zaostali cvjetovi, miriše, vrije u svakoj kapi ljepljiva kiša; gore, na mjesto neba uzlaze ptice natrulih krila, ptice jednim potezom izrezane iz prsa i sklapa se odjednom oštrica, gledaj: ništa više ne bliješti.